Koga voliš?
Ubojica je bio u pravu. Na kraju se cijeli vaš život svede samo na to. Koga voliš?
Koliko smo daleko spremno otići da zaštitimo osobu koju iskonski volimo? Bi li policajka bez mrlje u dosijeu hladnokrvno ubila supruga? Bi li požrtvovna majka doista mogla naštetiti svojem djetetu?
Odgovor na pitanje – koga voliš – srž je života, i srž romana Bol Lise Gardner.
Naslov originala – Love you more (u slobodnom prijevodu Volim te više) – bolja je kruna ovoj priči, nego njegova hrvatska inačica u izdanju Stilus knjige. No, ovom trileru, ništa drugo ne mogu prigovoriti. Priča te jednostavno usiše, i još danima razmišljaš – koga voliš.
Policajka Tessa Leoni tvrdi da je muža Briana Darbyja ubila u samoobrani i da ništa ne zna o nestanku njihove kćeri, šestogodišnje Sophie, djevojčice srcolikog lica, velikih plavih očiju i krezubog osmijeha koji pokreće svijet.
Detektivka D. D. Warren od početka je sumnjičava i ne vjeruje Tessinoj priči.
Nije se osjećala dobro nakon uhićenja Tesse Leoni. Ali htjela se osjećati dobro. Nešto joj nije štimalo na toj policajki. Previše mlada i previše smirena. Previše lijepa i previše ranjiva. Same loše kombinacije, pomislila je D. D.
Tessa im laže. Laže o mužu, laže o kćeri, i ako je Hamiltonova teorija točna, s računa policijskog sindikata nestalo je dvjesto pedeset tisuća dolara.
Dirljivu i napetu priču o dvije žene, dvije policajke, dvije majke: policajki državne policije Tessi Leoni i detektivki D. D. Warren, autorica začinjava pričom dvoje bivših ljubavnika, razbijanjem policijske “mafije”, otkrivanjima obiteljskih tajni…
To je bio trenutak. Kao što je Bobby rekao. Trenutak. Život je prepun trenutaka.
Samo što je ona oduvijek bila slaba na Bobbyja Dodgea. Pustila ga je da ode, ali nikad ga nije preboljela. I ako sada počne govoriti, počet će plakati, a to bilo glupo. Bobby je zaslužio bolje. I Alex je zaslužio bolje. Svi su zaslužili bolje.
U tom trenu ponovno je pomislila na Tessu Leoni i nije mogla, a da ne osjeti nikakvu povezanost s njom. Dvije žene, toliko sposobne u profesionalnom životu, bile su katastrofa u privatnom.
Istragu o ubojstvu i potragu za nestalom djevojčicom koje prolaze kroz niz preokreta saznajemo od detektivke D. D., dok nam Tessa paralelno pripovijeda svoju priču, razjašnjavajući događaje koji su prethodili nestanku njezine kćeri i suprugovoj smrti.
„Volim svoju kćer“, ponovila je Tessa, hitrije i s više emocija. „Vi mislite da to sada razumijete, ali ovo je tek početak za vas. Za devet mjeseci iznenadit ćete se koliko ste malo voljeli dotad, a potom i godinu poslije, i godinu poslije. I zamislite šest takvih godina. Šest godina ljubavi koja raste…“
D. D. ju je pogledala. „Ali to je na kraju nije spasilo, ha?“
Namjerno je okrenula leđa Tessi i pošla za psima tragačima.
Nakon ovog romana svakako možemo zaključiti: majka zna koga voli; nijedna žrtva nije joj prevelika, ništa nezamislivo.
Sophie nije bila samo moja kći; Sophie je bila ljubav koja me spasila. Ona je bila smijeh, radost i čisto oduševljenje. Ona je bila sve ono dobro u mojem svijetu, sve čemu se vrijedi vraćati.
Koga voliš?
Sophie. Oduvijek Sophie.
