„Nesumnjivo, gačac vidi daleko više od onoga što mu priznajemo, Čuje više od onoga što mislimo da čuje, Misli više nego što smatramo da misli.“ Mark Cocker, Zemlja vrana
Zapitamo li se ponekad jesu li naši postupci u djetinjstvu obilježili tijek našeg života? Jesmo li sve ispravno radili, govorili, ponašali se u skladu s pravilima?!
Može li naoko bezazleni postupak ili tek neoprezna dječja igra do temelja protresti tijek nečije sudbine? U ovom romanu, autorice Diane Setterfield, upoznali smo Williama Bellmana, mladog čovjeka nevjerojatne inteligencije i poslovne sposobnosti.
Njegova težnja za perfekcionizmom bila je zapanjujuća, a lakoća s kojom je rješavao zadatke gotovo nevjerojatna. Veoma brzo postaje uspješan poslovni čovjek, u prividno sretnom braku i otac četvero djece.
„Rose je čekala da joj noć donese jednako olakšanje. Ali nije. Majka joj je bila mrtva, a ona je bila u nepoznatom krevetu s nepoznatim čovjekom koji joj je bio suprug. Bila je previše iscrpljena da bi zaspala – i previše nesretna da plače.“
„Kad su mu javili da je Dora ustala, otišao je u primaću sobu. ‘Žao mi je što sam u zadnje vrijeme bio tako zaposlen.’ ‘Zaposlen si otkako sam se rodila, oče. Navikla sam na to.’ ‘Imat ću posla i u nadolazećim danima. Više nego ikada.’ ‘Naravno.’“
Zbog nezainteresiranosti rođaka koji je trebao preuzeti predionicu Williamu je stric dao mogućnost da radi s njim u predionici pa je William polako unaprijedio posao, a nakon stričeve smrti postao i njezin vlasnik te proširio proizvodnju.
„Na određenom stupnju pijanstva, William je razumio velik dio onoga što mu je prije izmicalo. Svijet, svemir, pa i Bog ako je postojao, urotili su se protiv čovječanstva. S te novootkrivene točke gledišta, uvidio je da je njegova dosadašnja sreća bila tek okrutna šala: navedete čovjeka da povjeruje kako ima sreće, samo da biste ga poslije uništili. Postalo mu je jasno koliko je malen, koliko su uzaludni njegovi pokušaji da kontrolira svoju sudbinu. On, William Bellman, opravitelj predionice, bio je nitko i ništa. Sve ove godine vjerovao je u vlastitu snagu, ne primjećujući prisutnost moćnog protivnika koji ga je, da mu se prohtjelo, mogao satrti na mjestu. Njegova sreća i uspjeh, koje je smatrao nečim čvrstim, nečime što je isklesao vlastitim trudom i talentom, pokazali su se krhkima poput sjemena maslačka. Bilo je dovoljno da taj protivnik na kojeg nije ni posumnjao samo puhne i pahuljasta bi kugla nestala. Zašto, pitao se, nije to znao? On, koji je znao sve? Što ga je sve ove godine držalo u neznanju?“
Iz tog dogovora niknut će spektakularno poslovno carstvo u Londonu pod nazivom Bellman & Black, ali i bjesomučna potraga Williama Bellmana za Blackom, koja će trajati do njegove same smrti.
„Black je bio – kako to opisati? Black nije učinio ništa, Fox je bio u pravu što se toga tiče. Nije uložio novac. Činilo se da mu ne smeta prepustiti vođenje posla Bellmanu. Objektivno gledajući, teško je reći koja je uopće Blackova uloga u poduhvatu, priznao si je. Osim što je zamisao od početka bila njegova, a bila je to vraški dobra zamisao. Galanteri nisu oklijevali da mu se pridruže. Banku nije trebalo uvjeravati da mu posudi velike iznose.“ „Da“, pridružili su se ostali u zboru, „tko je Black? Svi smo nestrpljivi da saznamo!“ Sva nasmiješena lica puna očekivanja okrenula su se prema njemu. „Black? Black je samo riječ koja se dobro slaže s Bellmanom.“ Dame su bile oduševljene kao da je rekao nešto duhovito ili uzvišeno. „Samo riječ!“ uskliknula je gospođa Critchlow. „Drago mi je što sam napokon saznala!“ „Asonanca!“ rekao je netko drugi za stolo,. „Aliteracija!“ „Pjesma!“ Nasmijali su se. Bellman se nasmijao. Razgovor je prešao na nešto drugo.
Ali sve to bogatstvo zapravo je ispraznilo njegovu dušu, Bellman nije bio sretan, postao je psihotičan i nevjerojatno rastresen. Zaboravio je na ono najvrjednije u životu – zaboravio je na sebe, zaboravio je na ljubav.
„Nekoć je postojao William Bellman koji je znao kako poljubiti ženu. Koji je znao kako ponuditi i pronaći utjehu u zagrljaju. Koji je mogao privinuti drugo ljudsko biće i osjetiti u grudima otkucaje srca koje nije bilo njegovo. Ali sada imam Blacka, pomislio je, dok je pogledom pretraživao nebo tražeći ono što ih je prekinulo, što god to bilo. Utjeha u boli nije dolazila u obzir i bilo je prekasno za tugu.“
Kroz radnju pratimo Bellmanovo propadanje i to je autorica dobro prikazala opisujući njegovo stanje svijesti, njegova razmišljanja, sve do samog kraja nekako nas drži u neizvjesnosti iako nas pričom navodi kakva će biti Bellmanova sudbina.
„Ovdje, kod Bellmana &Blacka, već deset godina nije razmišljao ni o čemu drugom osim o smrti. Pa ipak, nije posvetio ni jedan jedini trenutak razmišljanju o vlastitoj smrtnosti. Bilo je to – skoro – smiješno. Kako je mogao zaboraviti na nešto tako važno?“
Kroz cijeli roman autorica je provukla priču o gačcima koja se savršeno stopila s cijelom atmosferom. Cjelina je dobila smisao, a mi smo zadovoljili svoj apetit s još jednom interesantnom, mističnom knjigom.
„Postoji priča, mnogo starija od ove, o dva gavrana – koji nisu ništa drugo do veliki gačci – prijateljima i savjetnicima velikog Boga sa sjevera. Jedna ptica zvala se Huginn, što je u tim krajevima značilo Misao, a druga Munin, što je značilo Sjećanje. Živjeli su na čarobnom drvetu jasena gdje su se sastajale granice mnogih svjetova i s njegovih su grana bezbrižno letjeli iz jednog svijeta u drugi, prikupljajući vijesti za Odina. Druga stvorenja nisu mogla prijeći granice između svjetova, ali Misao i Sjećanje letjeli su kamo su htjeli i vraćali se sa smijehom. (…) Drvo još stoji. I sada možete otići onamo i vidjeti ga – da, sada, u svoje vrijeme – ali nećete vidjeti nijednog gačca kako slijeće na njegove grane. Oni još pamte što se dogodilo. Gačci su sačinjeni od misli i sjećanja. Znaju sve i ne zaboravljaju.“
