Ovako, ja znam tko sam. Mislim ne znam potpuno, jer imam samo sedamnaest godina, ali ono znam tko sam kad sam s ljudima, kada me promatraju i svrstavaju u neki pretinac u svojoj glavi. Ako imate neku staru razrednu sliku, kladim se da me možete pronaći. Neće biti teško. Tko je cura koja nije nasmiješena? Koja, iako je između drugo dvoje djece, ipak izgleda kao da je sama jer oni stoje malo dalje od nje. Je li joj odjeća nekako… obična? Prljava? Široka? Nekako nikakva? Sjećate li se uopće njezina imena?
Roman prvijenac Kathleen Glasgow priča je o djevojci koja je u svojih sedamnaest godina već previše doživjela, i proživjela. Djevojci koju su bližnji razočarali, koja više ne vjeruje ljudima. (A i kako bi?) U školi je neshvaćena, nakon smrti oca majka ne mari previše za nju, iskaljuje se na njoj. Živjela je na ulici, hranila se iz kontejnera, izgubila najbolju i jedinu prijateljicu, a o životu u Kući strave Funjare Franka da i ne govorimo.
Mislila sam da je dobra osoba, a sada se moram podsjetiti: Ljudi nisu dobri, ljudi nisu dobri, trebala si to dosada već naučiti.
Jedini načini kojima se odmiče od silne tuge je crtanje, ali i rezanje svoje boli komadima slomljenog stakla.
Tijelo mi gori čitavo vrijeme, izgaram danju i noću. Moram izrezati iz sebe tu crnu vrelinu. Kad se očistim, operem i zacijelim, osjećam se bolje. Hladnije i mirnije iznutra. Onako kako djeluje mahovina kad uđete duboko u šumu.
Nakon što su je poluživu, omotanu u krvavu plahtu ostavili pred bolnicom, za Charlie počinje novo poglavlje. Dotakla je dno. Nakon što su je otpustili iz klinike odlazi na drugi kraj države u potrazi za novim, boljim početkom. Za životom.
Želim da taj svijet ostane skriven. Želim da taj svijet ostane udaljen šest stotina milja. Želim nov početak.
Priča se temelji na stvarnim autoričinim iskustvima, samoozljeđivanju – problemu o kojem se premalo i nerado govori. Problemu koji se skriva dugom odjećom. Jer su ožiljci “ružni”. Jer je većini neshvatljivo kako se netko može opetovano ozljeđivati. I zašto. Ovu priču mogao je ispričati samo onaj tko ju je proživio. I dobro da ju je ispričao!
Roman je pun boli i razočaranja, nerazumijevanja, ali i borbe za bolji život, nade i ljudske topline.
Udahnem. Ledena kraljica. Nisam ledena kraljica. Samo mislim da nisam bitna.
Uvijek sam se osjećala poput uljeza, goleme mase nečeg krivog. Mama mi je uvijek govorila da budem tiho, da ne smetam. „Nikoga ne zanimaš, Charlotte“, govorila mi je.
Ellis sam zanimala. I dovela mi je Mikeyja i DannyBoyja.
Jer ipak – nakon svih neuspjeha, razočaranja, loših utjecaja – uspije pronaći svoj novi, bolji život. Pronalazi ljude kojima je stalo, koji je razumiju i pomažu joj da nastavi pravim putem. Mickey, Blue, Linus, Tanner, Ariel, Felix… A oni koji je razumiju – prošli su svoje paklove… I izvukli se. Kao i Charlie.
