Film ili knjiga? Knjiga ili film?
Možda, i film i knjiga?
Nikad nema pravog odgovora. Prijateljica mi je jedno prilikom rekla da je uspjela pronaći „film je bolji od knjige“ primjer (nisam još ni gledala taj film ni pročitala tu knjigu, pa ne znam procijeniti). U pravilu komentiram: bolja je knjiga ili eventualno ok su i knjiga i film (tj. nisu film previše izmijenili).
Nakon posljednjeg pokušaja gledanja filma snimljenog prema knjizi (čitaj Društvo za književnost i pitu s krumpirom s Guernseya), toliko sam ljuta izašla iz kina da sam si još jednom obećala: „Neću više gledati filmske adaptacije!“. No, evo me opet u dilemi.
Dakle. Upravo mi je u ruke sletio roman Prije nego što zaspim S. J. Watsona. “Lagani” psihološki triler. Koji ne počinje ubojstvom. I nema krvi. I nema premanijakalnih ubojica. Ali ima genijalnu radnju, po uzoru na Memento (koji, BTW, baš volim).
Roman koji nakon prvog poglavlja ne ispuštaš jer moooraš znati što je bilo dalje. Koji pažljivo, polako čitaš, jer svaka je sitnica bitna. Roman koji sam završila čitati tako što sam ponovno pročitala prvo poglavlje. I sad razmišljam da bih ga još jednom pročitala.
Radnja je, neki bi rekli, već viđena. Christine se budi u nepoznatom krevetu. Ne zna gdje je, ne zna tko je muškarac pored nje, ne sjeća se što je radila sinoć… Jednostavno – ne sjeća se. Posljedica je to nesreće koja se dogodila prije 20 godina. Dvadeset godina o kojima ne zna ništa.
Christine Lucas boluje od neobične kombinacije dva tipa amnezije: anterogradne i retrogradne, što rezultira time da se ne sjeća prethodnog dana niti ičega iz bliske prošlosti. Sjećanje joj se izbriše nakon što utone u dubok san.
Ali, odnedavno ima dnevnik.
Osjećam se nervozno. Ne znam što će knjižica sadržavati. Kakve šokove i iznenađenja. Kakve tajne. Promatram spomenar na malom stolu. U toj je knjižici sadržana jedna verzija moje prošlosti, no ona koju je odabrao Ben. Sadrži li ova koju držim u ruci drugu? Otvaram je.
Na prvoj stranici nema linija. Po sredini sam crnom tintom ispisala svoje ime. Christine Lucas. Pitam se zašto ispod toga nisam napisala Povjerljivo! ili Ne otvaraj!
Nešto je ipak dodano. Nešto neočekivano, užasavajuće. Strašnije od ičeg što sam danas vidjela.
Neka jutra se probudi misleći da je dijete, a neka dvadesetogodišnjakinja. Uvijek je uz nju muškarac imenom Ben koji tvrdi da joj je muž i čovjek koji kaže da je dr. Nash, doktor koji joj želi pomoći prisjetiti se vlastite prošlosti. S dr. Nashom sastaje se potajno te na njegov poticaj počinje voditi dnevnik. A zapisi se ne podudaraju se uvijek s onime što joj Ben govori.
Moj život, pomislila sam tada, izgrađen je na živom pijesku. Premješta se iz dana u dan. Stvari za koje mislim da znam pogrešne su, stvari u koje sam sigurna, činjenice o mom životu, o meni, pripadaju davnoj prošlosti. Čitava moja prošlost zvuči poput fikcije.
Kome vjerovati? Benu? Dr. Nashu? Dnevniku? Sjećanjima koja isplivavaju na površinu?
Ovaj prvijenac Stevena Watsona izdan je 2011. godine i rezultat je kreativne radionice koju je pohađao. Ubrzo je ekraniziran (s Nicole Kidman i Colinom Firthom u glavnim ulogama).
Usporediti ovu knjigu i njegovu ekranizaciju još uvijek ne mogu. Pogledala sam samo trailer. I mislim da ću ostati na tome. Barem zasad.
